Iz njegovih djela, prosijava nova relevantna informacija, a to i jeste najveća vrlina naučno-istraživačkog rada.
Dokaz je očit: u budućnosti će se dokazati da je Mojsije Đerković bio takav istraživač kakvih više nema niti će ih biti.
O
njegovom životu se ne može napraviti ni psihotična legenda ni neki
konkretan zapis...On je čovjek koji je intenzivno živio (i zapisivao)
vrijeme prošlo kroz prizmu svih saznanja – od arhivske građe do živog
sjećanja svjedoka...
Sve
što je napisao je oslonjeno na istraživački rad, a njegova sonda je
znanje i čisto srce, zato je njegov stil razumljiv svakome, a djela su
osnov za veliki broj magistranata i doktoranata, što će se u budućnosti,
siguran sam, potvrditi.
On
je istraživač koji duboko mjerio iz visine, a visoko iz dubine. Bio je i
na najvećem krovu svijeta, ali i u paklu podzemlja – indukovanog ratnog
i poslijeratnog ludila, u kojem je izgubio sina Nebojšu.
Mojoj
malenkosti, kao rijetko kome, otkrio je okolnosti njegovog
nestanka...Đerković Mojsije Nebojša: nestao u Sarajevu 11. 03. 1993.
godine...Eshumiran iz groblja ''Lav'' 13. 10. 1999. godine.
Identifikovan 15. 11. 1999. godine u Lukavici.
Sve
što je uradio Mojsije Đerković uradio je da ne bi mislio kako i na koji
način mu je stradao sin Nebojša, koji je nestao onda kada su se
sarajevski krugovi ratnog pakla najviše širili.
P(r)okazali
su ga i izdali sunarodnici, da bi se dodvorili, jer su gutali strah,
nakon sto mu je žena Muslimanka otišla u Dansku...Nađen je u groblju
''Lav'', u trećem nivou, na zeljeznom bolničkom krevetu, gde su leševi
bili nabacani poprijeko, da ih više stane...neutruležen, i kada ga je
otac vidio na identifikaciji u Lukavici 1999. godine, psihogalvanski
refleks je proradio – mozak mu se oznojio, a tijelo su prožimale struje
sjećanja i nesavladivog bola...Tada se odlučio da stvori sve ova djela i
ode, a da to niko ne zna, iz Pala u Beograd i tamo umre. Tako rade
zvijeri, kada više nisu potrebni čoporu...Taj dan, bio sam u Beogradu, a
nisam znao da je umro i da mu je sutradan sahrana. Umro je a da to
niko nije znao osim njegove kćerke Vesne, koja živi u Beogradu, ali je
nalik toliko na njega da nam je to javile tek kada je sahranjen.
Profesor
Mojsije (Miladina) Đerković, putopisac, novinar, književnik i hroničar,
etnolog-istraživač, porijeklom je iz okoline Berana (Crna Gora), gdje
je rođen 1931. godine. Školovao se u Beranama, a onda u Sarajevu gdje je
završio studij istorije i geografije na Prirodno-matematičkom
fakultetu. Kao najbolji student bio je praktikant-demostrant, a potom
asistent. Radio je u sarajevskoj Prvoj gimnaziji kao profesor
geografije, a bio je član istraživačkog tima koji je vodio prof. dr
Milenko Filipović.
Radio je kao urednik školske knjige u IP ''Veselin Masleša''.
Napisao je desetine udžbenika i priručnika iz oblasti geografije.
Urednik je Enciklopedijskog geografskog leksikona Jugoslavije (1990).
Objavio je veći broj putopisa i reportaža sa putovanja po zemlji i inostranstvu.
Na početku rata 1992. godine, sa suprugom Radom, stanovao je u svojoj vikend-kući u blizini Pala.
Nastavio
je istraživanje paljanskog prostora, ali tim više kada je 1993. godine u
Sarajevu ubijen njegov sin jedinac Nebojša, rođen 1955. godine,
diplomirani ekonomista i slikar.
Živio je u osami, sa suprugom Radom, a jedinu utjehu je nalazio u pisanju.
Objavio je deset knjiga:
- Pale i Paljani I, II i III
- Prerada drveta u Palama
- Podgrab I i II
- Neobjašnjivi Dobroslav Jevđević (sa Slobodanom Ninkovićem)
- Dolina Prače
- Istočni Stari Grad
- Srednje obrazovanje u Palama (1948-1998)
Sa
mr Savom Živkovićem, dipl. inž. šumarstva osnovao je zavičajni muzej u
Podgrabu i pokrenuo mjesečni časopis ''Zambal'' (muzej, biblioteka,
arboretum i lovački dom) posvećen Podgrabu i širem području.
Napisao je i brojne članke u dnevnim novinama i časopisima. Njegov stvaralački i neumoran rad iznenada je prekinula smrt.
Preminuo je 10. aprila 2012. godine u Beogradu, kod kćerke Vesne.
Ostaje
u Beogradu na vječnom počinku, a ne na mjestu gdje je njegov
stvaralački genij dosegao najjaču snagu...To pobuđuje sjećanje na Lazara
Drljače, kojem tadašnja crkvena i opštinska vlast nisu platili projekat
za izgradnju Crkve u Palama...Lazo je u znak protesta otišao u selo
Borce, kod Boračkog jezero...U znak protesta izjašnjavao se ne kao
Srbin, već kao Bogumil.
Mojsije
nije promijenio vjeru, ali je sagorio u radu i nestao na nevidljivom
putu, gdje ga ljudi nisu mogli vidjeti kako odlazi na put bez povratka,
kao što ga nisu vidjeli ni na jednom svečanom ručku ili godišnjem ili
bilo kojem drugom slavlju opštine.
Neka mu je vječna slava i hvala, a duša mu se raja nagledala, kao zemlja sunca i mjeseca!
Pale, 17. novembra 2013. godine
Nedeljko Žugić