СВЕТИ САВА

Iz njegovih djela, prosijava nova relevantna informacija, a to i jeste najveća vrlina naučno-istraživačkog rada.

Dokaz je očit: u budućnosti će se dokazati da je Mojsije Đerković bio takav istraživač kakvih više nema niti će ih biti. 

O njegovom životu se ne može napraviti ni psihotična legenda ni neki konkretan zapis...On je čovjek koji je intenzivno živio (i zapisivao) vrijeme prošlo kroz prizmu svih saznanja – od arhivske građe do živog sjećanja svjedoka...

Sve što je napisao je oslonjeno na istraživački rad, a njegova sonda je znanje i čisto srce, zato je njegov stil razumljiv svakome, a djela su osnov za veliki broj magistranata i doktoranata, što će se u budućnosti, siguran sam, potvrditi.

On je istraživač koji duboko mjerio iz visine, a visoko iz dubine. Bio je i na najvećem krovu svijeta, ali i u paklu podzemlja – indukovanog ratnog i poslijeratnog ludila, u kojem je izgubio sina Nebojšu.

Mojoj malenkosti, kao rijetko kome, otkrio je okolnosti njegovog nestanka...Đerković Mojsije Nebojša: nestao u Sarajevu 11. 03. 1993. godine...Eshumiran iz groblja ''Lav'' 13. 10. 1999. godine. Identifikovan 15. 11. 1999. godine u Lukavici. 

Sve što je uradio Mojsije Đerković uradio je da ne bi mislio kako i na koji način mu je stradao sin Nebojša, koji je nestao onda kada su se sarajevski krugovi ratnog pakla najviše širili.

P(r)okazali su ga i izdali sunarodnici, da bi se dodvorili, jer su gutali strah, nakon sto mu je žena Muslimanka otišla u Dansku...Nađen je u groblju ''Lav'', u trećem nivou, na zeljeznom bolničkom krevetu, gde su leševi bili nabacani poprijeko, da ih više stane...neutruležen, i kada ga je otac vidio na identifikaciji u Lukavici 1999. godine, psihogalvanski refleks je proradio – mozak mu se oznojio, a tijelo su prožimale struje sjećanja i nesavladivog bola...Tada se odlučio da stvori sve ova djela i ode, a da to niko ne zna, iz Pala u Beograd i tamo umre. Tako rade zvijeri, kada više nisu potrebni čoporu...Taj dan, bio sam u Beogradu, a nisam znao da je umro i da mu je sutradan sahrana. Umro je a da to niko nije znao osim njegove kćerke Vesne, koja živi u Beogradu, ali je nalik toliko na njega da nam je to javile tek kada je sahranjen.

Profesor Mojsije (Miladina) Đerković, putopisac, novinar, književnik i hroničar, etnolog-istraživač, porijeklom je iz okoline Berana (Crna Gora), gdje je rođen 1931. godine. Školovao se u Beranama, a onda u Sarajevu gdje je završio studij istorije i geografije na Prirodno-matematičkom fakultetu. Kao najbolji student bio je praktikant-demostrant, a potom asistent. Radio je u sarajevskoj Prvoj gimnaziji kao profesor geografije, a bio je član istraživačkog tima koji je vodio prof. dr Milenko Filipović. 

Radio je kao urednik školske knjige u IP ''Veselin Masleša''. 

Napisao je desetine udžbenika i priručnika iz oblasti geografije.

Urednik je Enciklopedijskog geografskog leksikona Jugoslavije (1990). 

Objavio je veći broj putopisa i reportaža sa putovanja po zemlji i inostranstvu.

Na početku rata 1992. godine, sa suprugom Radom, stanovao je u svojoj vikend-kući u blizini Pala. 

Nastavio je istraživanje paljanskog prostora, ali tim više kada je 1993. godine u Sarajevu ubijen njegov sin jedinac Nebojša, rođen 1955. godine, diplomirani ekonomista i slikar.

Živio je u osami, sa suprugom Radom, a jedinu utjehu je nalazio u pisanju. 

Objavio je deset knjiga:

- Pale i Paljani I, II i III

- Prerada drveta u Palama

- Podgrab I i II

- Neobjašnjivi Dobroslav Jevđević (sa Slobodanom Ninkovićem)

- Dolina Prače

- Istočni Stari Grad

- Srednje obrazovanje u Palama (1948-1998)

Sa mr Savom Živkovićem, dipl. inž. šumarstva osnovao je zavičajni muzej u Podgrabu i pokrenuo mjesečni časopis ''Zambal'' (muzej, biblioteka, arboretum i lovački dom) posvećen Podgrabu i širem području.

Napisao je i brojne članke u dnevnim novinama i časopisima. Njegov stvaralački i neumoran rad iznenada je prekinula smrt.

Preminuo je 10. aprila 2012. godine u Beogradu, kod kćerke Vesne. 

Ostaje u Beogradu na vječnom počinku, a ne na mjestu gdje je njegov stvaralački genij dosegao najjaču snagu...To pobuđuje sjećanje na Lazara Drljače, kojem tadašnja crkvena i opštinska vlast nisu platili projekat za izgradnju Crkve u Palama...Lazo je u znak protesta otišao u selo Borce, kod Boračkog jezero...U znak protesta izjašnjavao se ne kao Srbin, već kao Bogumil.

Mojsije nije promijenio vjeru, ali je sagorio u radu i nestao na nevidljivom putu, gdje ga ljudi nisu mogli vidjeti kako odlazi na put bez povratka, kao što ga nisu vidjeli ni na jednom svečanom ručku ili godišnjem ili bilo kojem drugom slavlju opštine. 

Neka mu je vječna slava i hvala, a duša mu se raja nagledala, kao zemlja sunca i mjeseca!

Pale, 17. novembra 2013. godine 

Nedeljko Žugić