Knjiga "Istine" Petra Aškrabe Zagorskog u kojoj je autor iznio viđenje o porijeklu srpskih porodica, prezimenima, seobama, zaboravu i istoriji, promovisana je sinoć u Kulturnom centru Istočno Novo Sarajevo.

Autor je na promociji istakao da je ovo prozno djelo napisao na osnovu dugogodišnjeg istraživanja o istorijskim dešavanjima. 

- U knjizi sam iznio šta jeste, a šta nije istina, počevši od svakodnevnih pojmova, preko istorijskih događaja na prostoru Balkana. Knjigu nisam napisao na osnovu trenutne inspiracije nego na osnovu dugogodišnjeg istraživanja, rekao je Aškraba. 

On je naveo da je "istražujući preko prezimena od prije 2.500 godina na prostoru Zagorske Srbije obradio sva dešavanja sve istine i neistine, a posebno neistine koje je ostavila Austro-Ugarska, pišući nam istoriju". 

Govoreći o knjizi, književnik Nedeljko Žugić istakao je kako je ona "slojevita etnološka matrica ko smo i kuda idemo", te kako smatra da je Aškraba ovovremeni Filip Višnjić. 

Profesor Dušan Zurovac posebno je skrenuo pažnju na to da Aškraba u djelu koristi narodni jezik. 

- Aškraba ponekad nema snage da savlada obimnu građu, ali je dobro da je otvorio neka pitanja, smatra Zurovac. 

"Istine" su jedanaesto Aškrabino djelo.

Petar Aškraba Zagorki je, reklo bi se izbaštinjenim izrazom znaiša, nauman čovjek, koji svoje mudroslovlje štampa iz svoje naumne sveske...

Kako je lijepo imati čovjeka koji otvara oči narodu. Piše  govori i živi za istinu, koju će posvjedočiti nerođeni, jer su živi zaustavili disanje pred njom. Osjećaju da im je ona refleks odbrane od zala, nazlobrzica, laži, po onoj apostolskoj: ''Rekoh i spsih dušu svoju''.

Da, baš tako!

Misao vodilja u knjizi ''Istine'' je: ''Sve što više otkrivaš istine, to ćeš imati manje prijatelja'', kao što je je i veliki fransuski pisac Onore de Balzak pisao ''da je istina ogromna buktinja, pored koje se mnogi trude da prođu žmireći, bojeći se da ih ne opeče'', ili što kažu naša lapidarna narodna poslovice, koja kao da je ozvučena iz ukamenjene tišine: ''Ko istinu gudi, gudalom ga po prstima biju!''

I ne sam ovom nego i prethodnim knjigma, Aškraba kao naumni zanesenjak, ali bez onog pravila ''moja mašto, moja mašto, što me mučiš – ali nizašto'', oslovljava i orječuje ono što se reklo nije, prepisano iz nevidljive knjige naših života, kao  pravilo koje nijsmo primjenili, a pomoglo bi nam da jesmo.

U Hercegovini se to naumno kaže: ''Sjedi i reci što se reklo nije - evo ti imanje!''

Da kažemo, uslovno i istinu o vrsti pisaca danas, jer moramo to rd Petra Aškrabe koji je drugačiji. Ima pisaca koji su ovjenčani slavom, koji mekeću i zvekeću uplazanim rimama po onom sistemu nauči stotinu pjesama napamet, a stotinu prvu ćeš napisati sam, a oni su baš iz Petrovog kraja, da im ne pominjemo imena! Kada se dokazivao patriotizam – oni su bili pobjegulje ili na jagnjećim brigadama. Dalje, ima pisaca koji su učeni, pa time nadomjesuju neinventivnost i netalenat, bolje reć knjiško umijeće ''mađijaju'' riječima koje se između sebe mrze. Ima pisaca proroka, kao što je i sam Petar Aškraba Zagorski (a pravi pisac živi tek onda kada umre!), ali ima i prokletih pjesnika, koji piše na nivou tzv. kućne književnosti. Sve je to naplavilo našu uzburkanu stvrnost, koja je u entropičnom rasulu.

U ratu su postojale dvije vrste pisaca, jedni su on koji su bili u rovovima, a drugi koji nisu smjeli njima prići. Petar je ovaj prvi, jer je uvijek u rovovskoj borbi za istinu, a do nje se dolazi samo izbliza i iznutra, nikako sa zvjezdanih daljina.

Odosmo daleko, da se vratimo knjizi, gdje na svakoj stranici (od 5 -334.) varniči naumni lapidarij...''Srpski stočarska planina Vlašić nosi ime i imenuje se po stočarima vlasima, tj. vlasnicima stoke...''Piše se da je Podrinje i Foča (naime prvilno je tada Hotča) do 1376-e godine bila u sastavu Raške, a onda je zapojeo ban Tvrtko. To se u narodnom smislu ništa nije promijenilo. Promijnio se sam smijer kuda idu obavze srpskoga naroda. Hotča nije u podrinju nego u Drini i pripadaše Raškoj odnosno Srbiji''.

Na 32 strani ispod grba Kotromanića sijaju se slova kao zlato nad vatrištem: ''Zagorska Srbija je krštena Srbija.''

Knjiga je slojevita, prava etnološka matrica ko smo i kakvi smo i kuda idemo...

Čitaoc knjige ''Istine'', kada mu se pounutre slova, riječi i rečenice, nađe se u ''sobi za dokaze'' pred nevidljivim sudom savjsti i časti, jer pisci poput Petra Aškrbe Zagorskog su ''seizmografi narododne strepnje, ekstrasesi koji vide proširenu brazdu iz prošlosti.

Ako je koza najbolji detektor moćnog bilja (a nije slučajno da Petar voli i uzgaja koze), onda je on prizma kroz koju se lome svi odnosi na relaciji: prošlost-sadašnjost-budućnost...Ali i dokaz da je prošlost živa zakopapna u sadašnjost. Dodao bih da od nas zavisi da li iz toga raste korov ili plemenita žitarica...

''Ništa se potpuno ne zaboravlja'', poručuje nam Petar sa 77 strane, kao Jung iz kolektivno nesvjesnog, kao što je nemoguće sa hard diska izbisati trajno podatke, ali je na njemu dozvoljeno snimanje preko njih, pa je u dubokim slojevima  nevidljivog...Tako je i Petar prosesor, kristal koji vibrira u sveopštem mraku samoništadogodizma i ukradene budućnosti.

On je gorka trava za ljutu ranu. Ko to shvati, biće mu jasniji vidik pred očima, bolje rečeno da iz svake bezizlazne situacije postoje dva-tri ili više izlaza.

Petar je ovovremeni Filip Višnjić, ali sa otvorenim očima unutrašnjeg vida, sa čezdeset godina, a to su godine prosvjetljenja i pune zrelosti, kada se otvore oči unutrašnjeg vida, koji je uspio napisati vidljivu knjigu našeg kolektivnog života.

Jer, život je šahovska tabla, kako bi rekao naumni Petar: ''Šah je matematika filozofije''.

Rad toga treba knjigu kupiti i ukućiti, kao dar nekoga ko  nije slučajan prolaznik, već strpljiv i nauman bilježnik – čovjek i naumne sveske!

                                                                    Nedeljko Žugić